Proširene Vene (Varikoziteti)

Proširene Vene

Varikoziteti predstavljaju stalna, izvijugana, proširenja vena, koja uključuju morfološko-strukturne promene venskog zida. Mogu da se manifestuju na mreži kapilarnih spletova kože, sistemu površnih venskih stabala, perforatnim venama i dubokom sistemu vena. Glavna funkcija sistema vena u cirkulaciji krvi je odvođenje krvi sa periferije ka srcu, primanju limfne tečnosti, reapsorpcija tkivne tečnosti iz mikrocirkulacije. Osobina venskih sudova je velika rastegljivost (oblik vene se menja sa povećanjem količine krvi i pritiska), kapacitativnost, nepulsativnost. Poremećaj venske cirkulacije nastaje kada nastane blokada protoka krvi, najčešće usled tromboze vena.

Akutna venska insuficijencija (AVI) se može definisati kao naglo nastala smetnja protoku venske krvi kroz površne ili duboke vene tela. Ona može da nastane kao posledica flebotromboze dubokih vena, tromboflebitisa površinskih vena, rupture venskog variksa ili povrede samog zida vene. Tromboza je intravaskularno zgrušavanje krvi: u neproširenoj veni naziva se tromboflebitis a u proširenoj varikoflebitis. Tromb (krvni ugrušak) je polučvrsta masa zaživotno stvorena od komponenata krvi u srcu, arterijama ili venama. Svojim prisustvom tromb može da dovede do lokalnog ili regionalnog prekida protoka. Nagli nastanak tromba u dubokim venama dovodi do akutnog zastoja u venskom protoku odnosno akutne venske tromboze, a ako se ona ne leči ili neadekvatno leči, do hronične venske insuficijencije (HVI) i njenih posledica. Najteža komplikacija akutne tromboze dubokih vena je plućna embolija.

Hroničnu vensku insuficijenciju (HVI) možemo definisati kao dugotrajnu disfunkciju venskog sistema. Može biti izazvana bilo poremećajima na površnom, perforatorskom ili na dubokom venskom sistemu, a osnovna karakteristika je povišenje krvnog pritiska u venama donjih ekstremiteta (venska hipertenzija). HVI može, ali ne mora biti udružena sa vidljivim varikozitetima. Oboljenje se manifestuje progresivnim hroničnim venskim zastojem, otocima i promenama na koži, kao što su pigmentacije i zadebljanje. Terminalni stadijum HVI predstavlja pojava ulceracije. Ulcus cruris se definiše kao „rana – defekt kože i potkožnog tkiva na potkolenici, koja ne zaceljuje tokom poslednjih 6 nedelja“. U do 95% slučajeva ulcus cruris je venske etiologije, ali može biti posledica i arterijskih (20 – 25%) ili mešanih, arterijskovenskih oboljenja.

HVI može biti primarna (urođena slabost venskog zida i posledična sklonost varikoznim promenama, urođeno odsustvo venskih valvula) i sekundarna usled opstrukcije ili insuficijencije venskog sistema. Najčešće je uzrokovana nelečenom trombozom dubokih vena. Zastoj u dubokim venama dovodi do progresivnog oštećenja valvula perforantih vena, usled čega se razvija patološki refluks krvi iz dubokih vena u površinski sistem, a to ima za posledicu progresivni zastoj i u površinskom sistemu, oštećenje mikrocirkualcije kože i potkožnog tkiva.

Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije varikoziteti površnih vena su danas najrasprostranjenije oboljenje u mnogim zemljama sveta i obuhvataju 5-20% stanovništva. Pojavnost se povećava sa godinama, tako da preko 50 godina incidenca je 80% populacije. Najčešći faktori rizika kod pacijenata sa proširenim venama su: nasledni faktor (anamneza potvrđuje da je za pojavu proširenih vena najznačajniji nasledni faktor), ženski pol, godine, gojaznost, povišeni krvni pritisak, povrede, smanjena fizička aktivnost, stajanje i dr. (Dr. Delić J.).

HVI predstavlja glavni uzrok nesposobnosti za rad i ozbiljan problem javnog zdravlja. Za određivanje stadijuma HVI primenjuje se CEAP klasifikacija, koja daje uvid u stadijume bolesti i mogućnost formiranja protokola prevencije komplikacija. Po postavljanju dijagnoze (anamneza, klinički pregled, laboratorijska ispitivanja faktora koagulacije, color duplex scan -CDS vena), lekar propisuje odgovarajuću terapiju: medikamentoznu sistemsku i lokalnu (venotonici), operativnu, fizikalnu, kompresivnu bandažu, smanjenje faktora rizika (npr. fizičku aktivnost koja stimuliše tonus muskulature, ishranu sa malim glikogenim indeksom i dr.). U lečenju bolesti vena potrebne su konsultacije kardiologa, endokrinologa i dr. specijalista, a poseban značaj ima prevencija . Fitoterapija kao deo savremene farmakoterapije podrazumeva upotrebu biljnih preparata sa antikoagulatnim, venotoničnim, antiagregacijskim, spamolitičnim, antiinflamatornim i antibiotskim delovanjem, za unutrašnju i spoljašnju primenu za smanjenje ili otklanjanje tegoba proširenih vena (otok, bol, inflamacija trnjenje, kožne promene i dr.).